Mostar je oduvijek bio sportski grad… Već je postalo glupo ponavljati koliko je talenata ovdje rođeno i kako tradicionalno ovdje slavimo titule.

No, ono što je nekako nedostajalo svih tih godina, bila je ta košarka. Od najvećeg mostarskog košarkaša Dalipagića, preko najvećeg talenta Sesara, do najpoznatijeg Babe Bogdanovića, uvijek je nedostajao taj kolektivni, klupski uspjeh. A, evo 2018. godina ostat će zlatnim slovima zapisana u mostarskoj košarci. Prvi povijesni put klub iz grada na Neretvi je najbolji u ovom sportu u državi.

I što je bilo potrebno za to? Bile su potrebne tri stvari: ‘Najprije da Bog stvori čovika i onda Zadar košarku’.  I treća odlučujuća, da čovik iz Zadra dođe u Mostar!

I stvarno, poklopiše nam se planete i dođe Hrvoje Vlašić…Ma, ne čovik, već ljudina.

„Treneru, može li jedan oveći intervju?“ – „Naravno.“ – „Hajmo sjest na kavu oko 11 i na miru popričati? – „Može, odlično.“

I kada je čovik sjeo, shvatio sam; ovo neće biti intervju, nego ugodan razgovor. On je već domaći, naš čovjek…

Zapalili smo po cigaretu, srknuli gutljaj kave, nabacili cvike i krenuli od samog početka:

Slaganje pobjedničke momčadi?

„Kada smo znali da ćemo biti sudionik ABA 2 lige i kada smo već u vidu imali da će to biti veliki broj utakmica, svako drugi dan, ozbiljno smo se pripremili. Imali smo domaće Vedrana Princa koji je bio nositelj igre, čekali smo Alija Demića koji je bio ozlijeđen, tu je bio Brummitt od prošle sezone i gledali smo kako slagati ekipu. Doveli smo Marka Šutala i Marka Ramljaka, koji je za ovu košarku postao dimenzija više, igrače s kojima sam već radio i mogao garantirati da su kvalitetni i kao igrači i kao osobe. Pod košem smo se morali pojačati. Došao je Ivan Miličević kao mlad igrač koji je s nama već bio na pripremama na ljeto i koji nas je vukao na početku sezone, te Marka Ljujića koji nam je radio prevagu ove sezone i popunio taj reket. Imali smo dogovor i s Michaelom Malloryjem koji je dobro trenirao, ali je nakon tjedan dana nestao, nije se mogao adaptirati i morali smo brzo reagirati i doveli Sokolovića iz Bosne kojeg smo dobro znali.“

Ali, ponovno su ozljede poremetile ritam.

„Da, u 12. mjesecu dođe do teške ozljede Šutala, koji je bio jedan od ključnih igrača, jedan rutiner na kojeg se uvijek možeš osloniti.  Odmah smo angažirali Svena Smajlagića za kojeg smo znali da je brutalan u napadu, a kakav je samo posao odradio obrambeno u zadnjoj utakmici sezone (finale: Igokea 3:1). Veliki problem s dvije ozljede Princa, za kojeg u tim trenucima nisam imao riječi, jer nas je vukao s energijom momka od neke 23 godine. Doveli smo Toure Murryja na vanjsku liniju, i ispod koša, gdje smo imali određenih problema, starog znanca Ljubu Šamadana, kao i Luku Igrutinovića na vanjskoj poziciji, koji nas je ‘vadio’ koliko puta tom svojom lucidnošću i koji me odmah ‘kupio’ svojim fajterskim pristupom. Tu je bio i Mario Petrić, momak za kojeg mogu već sada reći da ima trenersku glavu.“

Teški problemi s ozljedama, ali ipak sve se dobro poklopilo

„Pazite ovo, u svi tim slaganjima, dovođenjem novih igrača, stvaranjem hijerarhije, pa sve do njihovog uigravanja, mi smo sve u hodu i dosta lako prebrodili. Eto, koliko nismo imali sreće s ozljedama, toliko smo imali sreće s tim uigravanjem. A, zašto? Moje mišljenje je što su to momci koji su prvo veliki profesionalci, a drugo korektne osobe. Vjerujte mi, sve ovo što nam se izdogađalo nije bilo lako. Meni je nekoliko puta ‘glava pucala’ , ali s mojim suradnicima koje svakako moram odmah spomenuti, sve smo to prebrodili;

Tihom Mustapićem čovjekom kojeg ne treba previše predstavljati i koji zna sve o sportu, Miranom Peharom, čovjekom zbog kojeg se vidjela ta naša energija, Leom Vidovićem fizioterapeutom koji je imao puno posla i odradio strašno dobar zadatak. Vedran Filipović koji bio i tim menadžer i sportski direktor, koji je uvijek bio tu u komunikaciji, u dovođenju igrača. Naravno, moram spomenuti Darka SmiljanićaVedrana Odaka, kao i Filipa Novaka, trenera kadeta kojeg smo uključili i koji nam je dao značajnu energiju oko skautinga i koji se žrtvovao maksimalno s obzirom da ima svoju momčad, te Anitu Zeleniku kao vrijednu tajnicu.“

Sve u svemu, to je od početka bio jedan dobar stožer i jedna kemija koja je uveliko doprinijela ovom uspjehu.“

ABA 2 liga?

„To je natjecanje koje je startalo tek ove godine i nismo previše znali u što ulazimo. Sve ekipe su bile tu negdje, međutim isprofiliralo se da ipak oni koji su najviše uložili, koji su imali najširi roster, su završili na vodećim pozicijama. Prije svega mislim na Borac, koji nije imao sreće u završnici s ozljedama, te Krka, Vršac i Primorska. Mi smo ih sve pobijedili, osim Primorske od koje smo izgubili tijesno obje utakmice. Imali smo i prije peh kod utakmice protiv Lovćena u Cetinju. Vozili smo se autobusom, snijeg nas je omeo i totalno smo ispali iz igračkog ritma. Poraženi smo tu i već izgubili korak za doigravanje. No, zadovoljan sam igrama u ABA 2 ligi i objektivno smatram da smo tu negdje peta, šesta momčad tog regionalnog natjecanja.“

Prvenstvo BiH…

„Što se tiče bh. lige mi smo stvarno to gurali s nekom lakoćom. Prva teža prepreka je bila protiv Slobode na početku sezone kada su oni još bili s velikim ambicijama i gdje smo ih u gostima pred 3-4 tisuće ljudi pobijedili. To je bila naznaka da smo ekipa za ozbiljne stvari. Stvarno smo dobro gurali, prvi u regularnom dijelu i prvi u Ligi za prvaka. Nismo bili opterećeni tim prvim mjestom, ali momčad sama, igrači između sebe, nisu željeli više prepustiti to vodeće mjesto. Izrodila se ta jedna dobra kemija između njih gdje jednostavno nisu dali na sebe. Cijelu godinu je ova momčad rasla i davala je naznaku da mogu biti najbolji. Došla je prva utakmica protiv Kaknja (Liga za prvaka), Demić se ozljeđuje, gubimo i nekako nam se piše loša prognoza. Zatim poraz od Bosne u predzadnjem kolu gdje smo u zadnjem morali čupati tu prvu poziciju. Zamislite samo kako je to stresno bilo. Ali, ponovno to neko zajedništvo, sa svima u prepunoj mostarskoj dvorani, pobjeda protiv Igokee koja nam daje staratnu jedinicu koja nam je bila itekako važna. Kada smo preživjeli svu onu dramu sa Sparsima u polufinalu i prošli, bili smo previše motivirani za to finale protiv Igokee. Prvu dobili, drugu već nismo mogli, razumljivo, pratiti. No, treću koja je po meni ključna, i koju bez Murryja, pobjeđujemo,ponovno uz punu dvoranu, dala nam je neko rasterećenje.  U toj zadnjoj četvrtoj, jedna nevjerojatna energija i htijenje gdje zasluženo slavimo i pobjeđujemo s konačnih 3:1 za taj pehar. E, moram se stvarno zahvaliti Igokei na pisanju i lijepim riječima po njihovim portalima i na svoj ovoj prijateljskoj i sportskoj borbi, bez incidenta koju smo vodili… Eto, ‘pretresli’ smo čitavu sezonu.“

I dok, sam ja u ovom intervjuu htio predstaviti njega, trenera koji je donio povijesni uspjeh, on je vrtio po glavi je li ikoga zaboravio spomenuti. Jer kako kaže; za ovaj uspjeh su svi zasluženi i nekoga izostaviti bi bilo ravno katastrofi.

No, valjda nismo nikoga zaboravili i vratimo se malo treneru Vlašiću. Oduvijek je bio povezan s Hercegovinom. Trenirao je već Posušje, Čapljinu i Široki s kojim također ima naslov prvaka BiH.

„Moj pokojni otac je iz Sovića Gorice kod Gruda  i ja sam jako vezan za ovaj kraj gdje imam i puno rodbine, koja mi je bila velika podrška na domaćim utakmicama.U Hercegovini se osjećam domaćim, živio sam dosta godina tu i nekako mi je i bila prednost što sam poznavao ovdašnju košarku. Što se samog Mostara tiče, od prvog dana sam dobro primljen tu. Ljudi su, onako, jednostavni, vole sport, vole se šaliti i imaju one ‘šege’ koje meni pašu. Ja sam malo starija generacija koja je uvijek bila vani i dosta me sve ovo podsjeća na neko moje odrastanje.U klubu sam također od prvog dana dobro prihvaćen, svi smo odjednom kliknuli i drago mi je što sam dio ove jedne velike mostarske sportske priče. Moram spomenuti da kada sam tek došao ovdje prije dvije godine, i kada je Uprava htjela napraviti korak više s ovim klubom, poklopile su se ambicije i klupske i moje. Htjeli smo HKK Zrinjski staviti u gornji dom košarke u državi. Prošle godine smo također ostvarili povijesni uspjeh kluba kada smo završili treći, a, evo, ove smo zaokružili taj projekt titulom.Naš uspjeh se poklopio i s nogometnim klubom Zrinjski kojeg godinama pratim još preko TV-a od kuće kada sam bio u Zadru. Tako da mi je baš drago što smo i mi košarkaški klub upotpunili sav ovaj sportski uspjeh ovog grada.“

Skromno su ušli u ovu sezonu, skromno se ponašali tijekom cijele, unatoč velikim rezultatima, i ostali čvrsto s obje noge na zemlji i na samom kraju gdje su donijeli najveći košarkaški uspjeh ovom gradu. Svi su se ponašali i živjeli kao jedno i za ovaj trofej, kako kaže Vlašić, su zaslužni svi oni čija su imena podebljana u ovom tekstu.

Dnevnik.ba